Dream Unending: Songs of Salvation (20 Buck Spin)
Zamislite metal album koji se usprkos growlanju može slušati u kombinaciji s izdanjima od This Mortal Coil, Low ili Cocteau Twins
Za vrijeme prvih kopanja po podžanrovskim ladicama ekstremnog metala često mi se činilo da biram krive bendove i albume. Ladice bi skrivale duplo dno, ispunjeno anomalijama koje iskrivljuju očekivani zvuk potezima koji se nikako nisu uklapali u djetinjastu logiku balavog metalca. No, s vremenom su neke od tih pogrešnih akvizicija počele otvarati prolaze prema svjetovima u kojima ne vlada samo metal.
Sjećam se kada sam sredinom devedesetih, u pokušaju boljeg upoznavanja s doom metalom, kupio prvijenac benda Anathema nadajući se da će uz već prožvakano gradivo s albuma ”Turn Loose the Swans'' od My Dying Bride (1994.) moja nova akvizicija otvoriti vrata prema kuženju podžanra za kojeg se većina, uz svu silu thrash/death/grind/black metala, slabije interesirala. Probijanje kroz sumorni i klaustrofobični death-doom s albuma “Serenades” (1994.) i nesavršenu izvedbu braće Cavanagh ostavilo me ravnodušnim sve dok se nisam dokopao posljednje neočekivane dvadesetominutne ambijentalne numere "Dreaming: The Romance". Tek sam par godina kasnije shvatio koliko sam s vremenom postao opsjednut tom eteričnom i monotonom kompozicijom koja mi danas zvuči kao pojednostavljena verzija onoga što sam desetak godina kasije počeo bolje upoznavati preko Briana Enoa i njegovih ambijentalnih albuma “Discreet Music” (1975.) i “Ambient 1: Music for Airports” (1978.). Anathema su kroz nekoliko sljedećih godina potpuno raskrstili s doomom postavši bend koji je nastavio uspješno ploviti metal vodama iako su zvukom sve više naginjali prog i post rocku, a što sam se više prepuštao njihovom novom pristupačnijem zvuku, to sam imao više poštovanja i razumijevanja prema njihovim ranim albumima.
Ubrzo nakon Anatheme nastavio sam nasumično birati albume o kojima sam znao malo ili ništa pa sam iste godine naletio na drugo izdanje norveškog benda The 3rd and the Mortal. S albumom “Painting on Glass” (1996.) norveški kolektiv je ubrzo prepoznat kao nesvakidašnja doom/avant-garde pojava u kojoj je bilo mjesta i za trombon, mellotron, crkvene orgulje, didžeridu i operni sopran. Sredinom devedesetih zvučali su kao etnom i klasikom iščašena verzija dooma i post-rocka, a danas bi se neki od instrumentala mogli lako prokrijumčariti na recentnije ambijentalne playliste na kojima se nalaze i pjesme suvremenih kompozitorica kao što su Kali Malone, Sarah Davachi, Christina Vantzou i Sofie Birch.
Rana faza transformacije Anatheme i enigmatična pojava The 3rd and the Mortal prve su mi pale na pamet slušajući doom metal duo Dream Unending, istovremeno ukorijenjen u doom svijetu i rasprsnut u različitim dimenzijama koje se postepeno otvaraju nakon svakog ponovnog slušanja. Zamišljen kao veza na daljinu, projekt su 2021. započeli Derrick Vella (Tomb Mold) i Justin DeTore (Innumerable Forms, Sumerlands) na relaciji SAD - Kanada, a samo godinu nakon prvijenca "Tide Turns Eternals" izdali su novi album “Song of Salvation” s kojim se još više udaljavaju od death & doom postulata.
Zamislite metal album koji se usprkos growlanju može slušati u kombinaciji s izdanjima od This Mortal Coil, Low ili Cocteau Twins. Zamislite narančasto-ljubičastu zagrebačke zimske sumrake uz noir atmosferu koju kao da stvaraju doom jazzeri Bohren & der Club of Gore. Ili još bolje! Eklektična lepeza izvođača koje navode kao inspiraciju za vrijeme stvaranja “Song of Salvation” natjerala me da već nekoliko mjeseci opsesivno preslušavam škotski kultni sophisti-pop bend The Blue Nile i njihov album “Hats” s kraja osamdesetih. Konačno, uz Dream Unending nemoguće je ne spomenuti nezaobilaznu Peaceville Records doom trojku koju su početkom devedesetih činili Paradise Lost, My Dying Bride i već spomenuta Anathema.
Vella oslovljen kao “Architect of Dreams” i DeTore kao “The Bridge Between Two Worlds” snimali su album odvojeno pa tvrde da im je nemogućnost suprotstavljanja ideja uživo dalo više prostora za eksperimentiranje i veće međusobno razumijevanje kada je trebalo sve zajedno spojiti. Originalna ideja je uključivala samo dvije monolitne pjesme - “Song of Salvation” i “Ecstatic Reign”, ali su uz nepresušnu inspiraciju i brojne goste ubrzo popunili prostor između dvije maratonske numere s početka i kraja albuma. Direktna posveta već spomenutom škotskom bendu The Blue Nile dogodila se na “Secret Grief” gdje usporeni tragovi trube prizivaju noir atmosferu njihove pjesme “Let's Go Out Tonight”. “Murmur of Voices” donosi zbor šaptača, a instrumentalna metal melankolija “Unrequited” podsjeća na beskonačne solaže 80’s thrash metal power balada.
Dream Unending prizivaju tamu, a izbacuju svjetlost, bacaju vas u provaliju da biste ponovo poletjeli prema gore. “Song of Salvation” je mjesto u kojem se metal neprestano mijenja i uzdiže kao most između različitih svjetova.
Dešifrirajući "Songs of Salvation" često sam razmišljao o:
This Mortal Coil: “It'll End in Tears” (1984)
Warning: “Watching from a Distance” (2006)
40 Watt Sun: “The Inside Room” (2011)
Bohren & der Club of Gore - Piano Nights (2014)
I opsesivno slušao:
The Blue Nile: “ Hats” (1989)
Anathema: “Pentecost III” (1995)
Anathema: “Eternity” (1996)
The 3rd and the Mortal: “Painting On Glass” (1996)