50 najdražih albuma 2022. - 1. dio
Prvi put bez rednih brojeva. 50 albuma podijelio sam u dvije skupine: 23 uz koje sam pisao kratke crtice i 22 uz koje nisam.
Slaganje redakcijskih lista najboljih albuma godine zna biti jako zabavno. Sve dok matematika ne odradi svoje. Kada smo to radili za Pot listu u pravilu je jedna osoba ubacivala sve pojedinačne liste s bodovima po pojedinom albumu u excelicu, a mi ostali bismo na uvid dobili detalje tek kada bi se sve zbrojilo i posložilo po redu. Nakon toga bi krenule višetjedne rasprave i kalkuliranja ala što bi bilo da sam dva boda dodao ovome, a tri boda oduzeo onome.
Osobne su liste imune na matematiku, ali u pravilu nisu imune na rangiranje. Većina njih ima najbolji album, drugo, treće… pedeseto mjesto. Aktivno pratim liste dragih ljudi po društvenim mrežama i posljednjih par godina primjećujem sve manje preklapanja. Tako se krajem godine u nekoliko tjedana zna nagurati toliko novih preporuka da je gotovo nemoguće i besmisleno sve klasificirati. Nije da je inače imalo smisla sve rangirati, ali svatko od nas ima neke svoje afinitete, izvore informacija, algoritme, spoznaje, zablude i kontekst u kojem živi s glazbom.
Čini mi se da sam ove godine preslušao više albuma nego ikada do sada, ali ne mogu ni jedan izdvojiti kao najdraži. Svaki dragi album ima neku važnu ulogu u prošloj godini ili mjesto s kojim ga mogu povezati. Uz Bonny Light Horseman smo Koko i ja odlazili na ranojutarnje kupanje do Grebišća na Hvaru, Weyes Blood sam jako dugo slušao nakon što bih juniora otpratio u školu, Big Thief uvijek zvuče najbolje, ali ih na kraju nisam slušao dovoljno. Kevina Morbyja bih najradije izgrlio i čestitao mu na posvećenosti i vjerovanju u viziju albuma koji je posveta svemu što mu je drago i važno.
Konačno, problem rangiranja postaje još veći ako uzmem u obzir da veći dio radnog vremena buljim u ekran slušajući razne ambijentalne mišancije. U posljednje dvije godine najviše mi nedostaje bike commuting prema nekom uredu. Prije sam u prosjeku dnevno provodio minimalno sat i pol s guzicom na sicu, a u tom ritualu sigurno nisam slušao ambijentalnu glazbu. Pitanje je kako bi lista izgledala da sam se više družio s biciklom Lukrecijom IV., a manje sa psom Kokom koji je svoju adolescenciju umjesto uz metal i indie hitove provodio slušajući kako Kali Malone i Sarah Davachi uštimavaju orgulje.
Zato je u nastavku abecednim redom posložena lista s 23 albuma uz koje sam pisao crtice, a u drugoj objavi, isto abecednim redom, ostalih 22 bez crtica. Uz svaki album ide Bandcamp ili YouTube, a na dnu su i Tidal playliste (ambient+ & sve ostalo).
Andrew Tuttle: Fleeting Adventure (Basin Rock)
Da mi je netko na prijelazu s devedesetih na nulte usred eksplozije indie folk izvođača ponudio americanu kombiniranu s ambient i kosmische glazbom vrlo vjerojatno ju ne bih doživio zbog silnog bavljenja raznoraznim derivacija post-rocka. Dvadeset godina kasnije takvu glazbu streaming servisi i kritičari oslovljavaju kao ambient americanu, space western ili post-country. Taj new-age za najstarije milenijalce nije ništa posebno revolucionarno jer se paralele mogu povući s glazbom Johna Faheya i Rya Coodera, ali se posljednjih nekoliko godina o ambijentalnoj americani može redovno čitati u Wireu, ali i u Uncutu. Imena kao što su Suss, William Tyler i Chuck Johnson postaju nezaobilazni uži izbor na playlistama post kauboja, a među njima se često nalazi i Andrew Tuttle, australski ambijentalni izvođač koji je sviranje bendža umotao u meditativnu elektroniku i omamljujući zvuk pedal steela. Na “Fleeting Adventure” gostuje cijela horda post-country zvijezda, a album je miksao eklektični kompozitor Lawrence English.
Band Of Horses: Things Are Great (BMG)
Lista bivših članova Konja toliko je duga da će kroz koju godinu moći konkurirati dugim popisima rotirajućeg osoblja metal dinosaura koji su svoje karijere započeli u osamdesetima. Frontman Ben Bridwell je prije nekoliko godina izu benda izbacio Tylera Ramseya i Billa Reynoldsa koji su s nijme svirali još od drugog albuma (2007.), a prije finiširanja albuma je odustao i od producentskih usluga Jasona Lytlea (Grandaddy) i jednog Davea Fridmanna. Iako je bilo jako malo prostora za riskiranje i dodatne mutacije zvuka koji se malo mijenjao od početka karijere, Ben se sa šestim album vratio na najsigurnije mjesto na kojem su Konji ikada bili. “Things Are Great“ zato zvuči kao kompromis između indie nevinosti prva dva albuma i koketiranja s malo širim poimanjem američke kozmičke glazbe s komercijalno uspješnog trećeg albuma “Infinite Arms”. Dakle, sve je isto kao i krajem nultih. Čak je nam je i recesija tu. Doduše, ja nisam više u svojim dvadesetima, ali najbolje je što okidač za opetovano preslušanje albuma nije nostalgija, već spoznaja da korak u natrag ne mora uvijek biti pogrešan korak.
Big Thief: Dragon New Warm Mountain I Believe In You (4AD)
Ako ništa s ove liste nećete nikada poslušati, onda vam je ovo ipak obavezna lektira. Ne zato što je objektivno i subjektivno bomba od albuma te zato što se našao na gotovo svim godišnjim listama najboljih izdanja, već zato što bi se ovo što rade Big Thief trebalo puštati u vrtićima, osnovnim i srednjim školama, na fakultetima, team buildinzima i staračkim domovima. When I say celestial / I mean extra-terrestrial / I mean accepting the alien you've rejected in your own heart… When I say infinity, I mean now / Kiss the one you are right now / Kiss your body up and down other than your elbows
Bonny Light Horseman: Rolling Golden Holy (37d03d)
Dok su za neke samo usputni folk projekt manje poznatih izvođača, Bonny Light Horseman za mene su supergrupa u kojoj Anaïs Mitchell, Eric D. Johnson (Fruit Bats, The Shins) i Josh Kaufman (surađivao s The National, Cassandrom Jenkins, The War on Drugs, Taylor Swift...) stvaraju bezvremenski americana soundtrack isprepleten melankolijom u kojoj i najtužnije ljubavne priče zvuče spokojno i nježno.
Cloakroom: Dissolution Wave (Relapse)
Kada bih znao svirati i pjevati te imao priliku pokrenuti bend onda bih želio da zvuči baš kao Cloakroom. Sludge i doom omamljeni shoegazeom do granice popa. Žestoko ali tromo, agresivno, ali eterično, jednostavno, ali slojevito… Metal americana? Emo na shoegaze sedativima? Kao da Sunny Day Real Estate obrađuju Cocteau Twinse ili kao da Justin K Broadrick remiksira My Morning Jacket.
Dream Unending: Songs of Salvation (20 Buck Spin)
Prije nego krenem s usporedbama i nemilosrdnom metalskom faktografijom moram samo napomenuti da mi je ovo jedan od najljepših albuma godine, onaj u kojem se uvijek mogu izgubiti i svaki put pronaći nešto novo.
Derrick Vella (Tomb Mold) i Justin DeTore (Innumerable Forms, Sumerlands) su s projektom Dream Unending samo godinu dana nakon prvijenca "Tide Turns Eternals" snimili novi album koji se još više udaljava od prvotnih death & doom postulata. Uz Dream Unending se često spominju Peaceville Three bendovi (Paradise Lost, My Dying Bride i Anathema) i njihovi albumi s početka devedesetih, a mene često podsjećaju i na doom duo Bell Witch ili još više na izdanja Patricak Walkera (njegov stari bend Warning i recentniji 40 Watt Sun). No, istina je da bi uz taj njihov silni doom trebali spomenuti i slowcore pa čak i Cocteau Twinse. Na albumu se pojavljuje i truba koja kao da je snimana za album od Bohren & der Club of Gore. U svakom slučaju, "Songs of Salvation" je album beskonačnih mogućnosti.
Jeremiah Chiu & Marta Sofia Honer: Recordings from the Åland (International Anthem)
Ålandsko otočje se sastoji od oko 300 nenaseljenih i oko 80 naseljenih otoka na kojima živi tridesetak tisuća stanovnika. O političkom statusu arhipelaga, njegovoj neutralnosti i odnosu s Finskom i Švedskom možete ukratko pročitati na Wikipediji, a o Alandskim beskonačnim ljetnim zalascima i nordijskim zimskim noćima možete maštati slušajući ambijentalni projekt koji su kroz nekoliko godina stvarali Jeremiah Chiu i Marta Sofia Homer. Uz meditativne kompozicije koje uključuju violu, modularne analogne sintesajzere, orgulje, ručna zvona i terenske snimke lako se izgubi osjećaj za vrijeme, ali zato u mislima krećete na putovanje kroz prostranstvo koje do ovog albuma niste ni znali da postoji.
Kali Malone: Living Torch (Portraits GRM)
U ranijoj fazi upoznavanja sa Sunn O)))) dugo sam se švercao preslušavajući njihovu posvetu Alice Coltrane koja je kao šesnaestominutna kompozicija smještena na sam kraj albuma “Monoliths & Dimensions” iz 2009. “Alice” je uz pratnju trombona, klarineta, viola, violina i harfe zvučala najmanje zlokobno od svega što su do onda zabilježili Stephen O'Malley i Greg Anderson.
Kali Malone je na prošlogodišnjem albumu “Living Torch” ipak sklonija manjoj raskoši, ali su me i njezine sporogoreće radijacije sintesajzera u kombinaciji s trombonom Matsa Aleklinta i bas klarinetom Isaka Hedtjärna vratile na isto ugodno mjesto u koje me uvijek smještala “Alice”.
Trebalo mi je nekoliko preslušavanja da shvatim da se Malone na albumu više ne služi orguljama na koje smo navikli na njezinim prijašnjim izdanjima, ali nisam siguran da mogu točno prevesti kako je došla do finale verzije svojih kompozicija na “Living Torch” pa posuđujem ovo čudaštvo od objašnjena iz tuđe recenzije: “Malone wrote Living Torch in 11-odd limit just intonation, meaning every pitch is a ratio with a number that’s a multiple of 11. To get those sounds right, trombonist Mats Äleklint and bass clarinetist Isak Hedtjärn recorded their parts one note at a time, meticulously tuning each one to a computer-generated sawtooth sound wave.
Malone then stitched those bits into an extended tape piece threaded together by a variety of deeply textured drones. She indulged in the whisper and roar of the legendary ARP 2500 modular synthesizer—and not just any ARP 2500, but the unit belonging to Éliane Radigue, the nonagenarian composer who recently made her own titanic organ debut. She added the glittery hum of the Boîte à Bourdons, a newfangled French counterpart to the hurdy-gurdy and the Indian Shruti box. And, finally, Malone used a panoply of other approaches to synthesis, including one that invokes the gloom of a slowly plucked blues guitar, to shape the unexpected strata that give Living Torch such depth.” (Grayson Haver Currin, Pitchfork)
Kevin Morby: This Is A Photograph (Dead Oceans)
Morby je svoj sedmi album posvetio obitelji, Katie Crutchfield i glazbenim idolima.
“When asked ahead of my press cycle what this album is about I often say—it is an album about being an American dreamer. That and a family growing old—as all eventually do. At the time of writing the album I found myself incredibly inspired by various American icons, the wonderful city of Memphis, old family photographs, the Mississippi River, the life and death of Jeff Buckley and much more.”
Posveta Jeffu je neočekivana i neobična, ali isprepletena detaljima koje ni najbolji poznavatelji pokojnog kantautora iz devedesetih ne bi isprva prepoznali.
Da ljetos nije otkazao europsku turneju u sklopu koje je trebao nastupiti u Močvari gotovo sigurno bih bio onaj obožavatelj koji neprilagođeno zavija iz prvih redova.
Mali Obomsawin: Sweet Tooth (Out of Your Head)
Preci Mali Obomsawin su Abenaki, autohtoni narodi sjeveroistočnih šuma Kanade i Sjedinjenih Država, a “Sweet Tooth” je glazbeno putovanje koje nas vodi u razdoblje prije i poslije kolonizacije, koristeći jazz, blues, narodne pjesme i himne nadahnute domorodačkom kulturom. Sekstet predvođen kontrabasom i glasom Mali Obomsawin kroz organske free-jazz improvizacije i napjeve provesti će vam kroz seriju katarzi i zasluženih smiraja.
“Telling Indigenous stories through the language of jazz is not a new phenomenon. My people have had to innovate endlessly to get our stories heard - learning to express ourselves in French, English, Abenaki… but sometimes words fail us, and we must use sound. Sweet Tooth is a testament to this.” (Mali Obomsawin)
Mary Lattimore & Paul Sukeena: West Kensington (Three Lobed)
Harfistica Mary Lattimore je nakon albuma “Silver Ladders” (2020.) postala česti gosti mojih šljakerskih playlista za vrijeme COVID zatvaranja. Kako je njena nova suradnja nastala za vrijeme lockdowna bilo je logično da se i “West Kensington” našao na heavy rotationu. U press materijalu je precizno izvedena nemoguća usporedba: "You too will have dreams of Alice Coltrane jamming with a copy of "Apollo" by Eno/Eno/Lanois when you listen to Mary Lattimore & Paul Sukeena collaborate."
Neil Young & Crazy Horse: Toast (Reprise)
Ne znam koliko je moguće redovno pratiti intenzivni tempo raznih izdanja iz Neilove arhive, ali mogu pretpostaviti da se malo tko sjeća albuma "Are You Passionate?" s početka nultih. Moj ondašnji cimer Mario i ja smo vjerno pratili baš svaki album pa smo taj neočekivani post 9/11 soul album sumnjivih namjera dočekali kao da se radi o albumu s početka sedamdesetih ili devedesetih. Svaka kombinacija u pratnji Crazy Horsea za nas je onda bila dovoljna garancija za uspjeh. Ono što do izdanja ove verzije albuma nisam imao pojma je da su pjesme prvo bile odsvirane samo s Ludim konjem a da je Neil tek kasnije snimio verzije s Booker T. Jonesom koje je izdao na prvotnoj verziji albuma. Naš komentar nakon preslušavanja pjesme "How Ya Doin'?" (u prvoj izdanoj inkarnaciji zvala se “Mr. Disappointment”): “Pa zar nešto može biti više soul od ovoga? Koji vrag je uopće dovodio Bookera da ovo odsvira s njima? Poslušao sam tu novu staru verziju gomilu puta ljetos. Ne znam da li je zbog nostalgije za tim nevinim vremenima kada smo pobožno slušali sve što Neil izdaje ili zato što smo u međuvremenu postali razdragani boomeri izgubljeni u vremenu i prostoru.
Oren Ambarchi - Shebang (Drag City)
“Shebang” zvuči kao time lapse video sniman u rano ljetno jutro na putovanju prema nekoj udaljenoj plaži. Istovremeno nježan i nabijen neukrotivom srećom; rasut, ali konstantno povezan u vrtlogu ritmova koji bi se mogli nadopunjavati i graditi satima.
Nije ni čudno ako uzmemo u obzir da album nije sniman s glazbenicima okupljenima u istoj prostoriji, već je Ambarchi minuciozno sastavljao slagalicu različitih dionica koje su mu slali Chris Abrahams na klaviru (The Necks), Johan Berthxling na basu (Fire! Orchestra), BJ Cole na pedal steelu, Sam Dunscombe na bas klarinetu, Jim O’Rourke na sintesajzeru, Julia Reidy gitari s dvanaest žica i Joe Talia na bubnjevima.
Pedro The Lion: Havasu (Polyvinyl)
David Bazan aka Pedro The Lion prisjeća se rane adolescencije dajući joj smisao tamo gdje ga isprva nije bilo. Tople reminiscencije naizgled nevažnih događaja polagano se odmotavaju otvarajući put prema katarzi i oprostu. Malo kada imamo priliku osjetiti nečiju potrebu da sam sebe zagrli, da netko u svojim kasnim četrdesetima čvrsto zagrli trinaestogodišnju verziju samoga sebe.
Prošla me godina mogla rasplakati u više navrata zbog različitih razloga, ali moć potiskivanja se hrani iz različitih izvora pa suze nikako da dođu na red. “Havasu” nisam prečesto slušao, ali gotovo me uvijek rasplakao. Pedro The Lion u novoj inkarnaciji više nije bend za emo klince, već projekt za zbunjene roditelje s dobrih namjera i s tonom ljubavi.
Sarah Davachi: Two Sisters (LATE Music)
Ako imate vremena opetovano preslušavati album koji traje 90 minuta i čiji bazični zvuk čini drone kolaž koncipiran od različitih orgulja iz 18. stoljeća onda vrlo vjerojatno: 1. radite sjedilački posao i tražite antistres podlogu; 2. redovno meditirate; 3. imate problema s nesanicom; 4. često morate uspavljivati malo dijete; 5. obožavate samoću i kontemplaciju.
Iskreno, ovaj bi album mogao trajati i 24 sata kada bih češće bio link iz druge i pete situacije.
Shabason & Krgovich: At Scaramouche (Idée Fixe)
Smisao života vrišti iz radnji i s mjesta gdje ga najmanje tražimo, a to je ono na što nas Joseph Shabason i Nicholas Krgovich iznova podsjećaju. Iako su teme ostale slične, meditativne ambijentalne serenade s njihovog prvijenca “Philadelphia” (2020.) na novom su albumu evoluirale u ambientalni pop. Čak i kada nas “At Scaramouche” na nekoliko mjesta poziva na ples to čini iz pozicije u kojoj vlada potpuni zen i s kojeg se veća važnost daje svakodnevnim banalnostima koje nam, naposljetku, bolje pristaju od gomile “važnijih” sadržaja i stvari za kojima žudimo.
God it must be so nice to bе so sure / But I am so happy with my little dog / I put fresh watеr into his bowl. (“I Am So Happy With My Little Dog”)
When it’s dark before supper, and the rain on the house… happy for no reason. (“Soli”)
Silvia Tarozzi & Deborah Walker: Canti di guerra, di lavoro e d‘amore (Unseen Worlds)
Neki bi mogli primijetiti da na ovom albumu reinterpretacija pjesama koje su pjevale Mondine, radnice na rižinim poljima uzduž rijeke Po u sjevernoj Italiji, nedostaje “Bella ciao”, ali, vjerujete mi, čuli ste ju dovoljno puta i u previše različitih verzija. Fokus na druge pjesme Mondina u improvizacijama violinistice Silvije Tarozzi i čelistice Deborah Walker će vas zvukom i atmosferom odvesti u polje među žene iz radničke klase i partizanskog pokreta otpora te njihove priče o slabo plaćenom radu, nasilju ugnjetavanja, potrebi za političkom sviješću i ljubavi.
Ma i padroni hanno armi di menzogna e corruzion / hanno i giornali il cinema la radio che difendono i profitti del padron. / Ma “noi donne” è gran faro che ci illumina il cammin / e per noi donne è un’arma di progresso e di giustizia per tutte noi Mondin.
Sofie Birch & Antonina Nowacka: Languoria (Mondoj / Unsound)
“When you are sick or heartbroken and too tired to get out of bed, the listlessness you feel is called languor.” Ako je languor neka vrsta komplicirane malaksalosti, onda je “Languoria” idealan soundtrack za to stanje. Legnite se u krevet, zauzmite fetus položaj i prepustite se raskošnim duhovnim arijama koje stvaraju eksperimentalna poljska pjevačica Antonina Nowacka i danska ambijentalna skladateljica Sofie Birch.
The Smile: A Light for Attracting Attention (XL)
Često stvari radim naopako. Kao neki Benjamin Button koji iz krize srednjih godina napreduje prema adolescenciji slušajući jedan od najvećih bendova ikad unatrag. Radiohead sam najviše slušao nakon posljednjeg albuma “A Moon Shaped Pool“, a trenutno ispada da sam u životu više slušao “A Light for Attracting Attention“ nego tamo neki “OK Computer“. Vi koji slušate oduvijek i redovno ne trebate nikakva dodatna objašnjenja vezana za The Smile.
The Weather Station: How Is It That I Should Look At The Stars (Fat Possum)
Ispada da je ovaj album samo popratno izdanje meni najdražeg prošlogodišnjeg albuma “Ignorance”. Ove se pjesme nisu uklopile u atmosferu “glavnog” albuma, ali teme su ostale iste.
“It's the end of the world as we know it and we DON’T feel fine.” Ili kako to Tamara Lindeman obeshrabreno, ali nježno pjeva: We were still in love, and the sun went on making flowers from the mud / We could walk out on the street and buy roses from Spain / Lemons and persimmons in December rain / All of our lives, it had been that way / But it's only the end of an endless time / They don't put that in the paper, you won't read it on the news / You have to use your eyes
Tomberlin: I don’t know who needs to hear this… (Saddle Creek)
Transformacija kroz koju je Sarah Beth Tomberlin prošla s prvog albuma “At Weddings” do prošlogodišnjeg “I don’t know who needs to hear this…” podsjeća na prekretnicu koju je Sharon Van Etten zvukom i stavom odradila s albumom “Tramp” (2012.). Jednostavan intimistički indie folk praćen akustičnom gitarom s prvijenca se na novom albumu krenuo eklektično granati u više smjerova.
Weyes Blood: And In The Darkness, Hearts Aglow (Sub Pop)
Još uvijek ne znam da li je ovaj album ultimativni post-pandemijski emocionalni survival kit ili samo kolekcija dobronamjernih zabluda pred impending doom?
Jer i Natalie Mering aka Weyes Blood u najavi albuma sama zaključuje: My heart, like a glow stick that’s been cracked, lights up my chest in a little explosion of earnestness. And when your heart’s on fire, smoke gets in your eyes.
And in the Darkness, Hearts Aglow is about entering the next phase, the one in which we all find ourselves today — we are literally in the thick of it. Feeling around in the dark for meaning in a time of instability and irrevocable change. Looking for embers where fire used to be. Seeking freedom from algorithms and a destiny of repetitive loops. Information is abundant, and yet so abstract in its use and ability to provoke tangible actions. Our mediums of communication are fraught with caveats. Our pain, an ironic joke born from a gridlocked panopticon of our own making, swirling on into infinity.
Ali onda ipak zaključuje: I see the heart as a guide, with an emanation of hope, shining through in this dark age. Somewhere along the line, we lost the plot on who we are. Chaos is natural. But so is negentropy, or the tendency for things to fall into order. These songs may not be manifestos or solutions, but I know they shed light on the meaning of our contemporary disillusionment. And maybe that’s the beginning of the nuanced journey towards understanding the natural cycles of life and death, all over again.
Wilco: Cruel Country (dBpm)
Od 1999. do danas moj najbolji self help priručnik čine stihovi Jeffa Tweedyja. Wilco su moja konstanta već više od pola života. Novi dupli album je definitivno predug, ali uz malo fanovske vjere “Cruel Country” ubrzo postaje dnevnik gorsko-slatkih istina koje je lakše podnijeti i prigrliti kada ih piše i pjeva Tweedy.
Reality ruins everything / I like a breeze gently shaking a tree / That's a coin that's real mine to spend / I like a ghost I can feel (“Hearts Hard to Find”)
I’ve done the math with a stick in the sand / I've kicked the can into a dead end / Oh, I can't mend every broken fence / I’m a new man, but I am still my mother (“I Am My Mother”)
I've been ashamed and afraid / I still feel loved when you say my name / In a sad kind of way
Best I'll ever be / Is the beauty you see in me / In a sad kind of way (“Sad Kind of Way”)
Tidal playliste (ambient+ & sve ostalo)