50 najdražih albuma 2023. - 1. dio
Slično kao i prošle godine lista je podijeljena u dva dijela - top 25 albuma (redoslijed nakon prvih pet gubi smisao) uz koje sam pisao crtice, a u drugoj objavi abecednim redom ide ostalih 25 albuma
Iako se još uvijek užasavam katastrofičnog predviđanja da ću s godinama slušati sve manje glazbe imam sreće da ju mogu slušati kroz većinu dnevnih aktivnosti. Dakako, moj je izbor samo kap u izobilju nepreslušanih albuma među kojima ima nesuđenih žrtava nedostatka vremena i (ne)osviještenih predrasuda, ali se ne mogu oduprijeti potrebi da pojedinim izdanjima posvetim više vremena baš zato što su planirano ili spontano postali soundtrack kroz raznorazne uspone i padove prošle godine. Probijanjem kroz algoritme, zablude, afinitete, nostalgiju, predznanje i neznanje pokušavam shvatiti zašto su pojedini albumi rezonirali više od drugih.
Ove sam se godine za razliku od prošlogodišnjeg abecednog listanja albuma odlučio za klasičnu top listu albuma što mi se do nedavno činilo nepotrebno i narcisoidno s obzirom da svoje “glasove” ne zbrajam s tuđima u cilju stvaranja neke velebne zajedničke liste. Na kraju se proces listanja i rastanka s prošlogodišnjima izdanjima pretvorio u dugotrajnu agoniju u kojoj su me ubrzo sustigli novi albumi (Alo! U veljači smo!). Nakon izvanškolskih aktivnosti, nedovoljno dugih šetnja sa psom Kokom, pokušaja kvalitetne tjedne rekreacije, redovnog posla i prokrastinacije na kraju ostaje malo vremena za duže forme o divnim albumima Kali Malone, ML Buch ili Laurel Halo.
Zato uz rekordno kašnjenje preduge liste dolazi i švercanje po pitanju pisanja crtica. Neke sam reciklirao, neke su se napisale same, a neke sam (ne)vješto izbjegao redanjem citata i stihova. Slično kao i prošle godine lista je podijeljena u dva dijela - top 25 albuma (redoslijed nakon prvih pet gubi smisao) uz koje sam pisao crtice, a u drugoj objavi abecednim redom ide ostalih 25 albuma bez crtica. Uz svaki album ide Bandcamp ili YouTube. Na kraju su i linkovi za Tidal i Spotify playliste.
25. Slowdive: everything is alive (Dead Oceans)
Niste svjesni koliko vam je potreban novi album od Slowdive sve dok vas prvi singl uvjeri da će to biti jedan od albuma koje ćete nestrpljivo iščekivati. Potpuno je sporedno kada ste ušli u orbitu u kojoj već preko tri desetljeća plutaju Rachel Goswell, Neil Halstead i ostatak benda, jer što god da vam sada ispričaju i odsviraju nakon divnih albuma koji su snimili kao Slowdive ili Mojave 3 jasno vam je da nema smisla opirati se. Čak i kada je album pomalo zbrčkan.
24. Caroline Polachek: Desire, I Want to Turn Into You (Perpetual Novice)
Chairlift su prije više od deset godina izdali jedan od meni najdražih pop albuma. “Something” je zvučao kao odskočna daska s koje Caroline Polachek i Patrick Wimberly uskaču u mainstream. Pokušali su se sljedećim albumom “Moth” približiti široj publici, ali veći uspjeh je izostao pa su Polachek i Wimberly 2017. nakon oproštajne turneje krenuli odvojenim putevima. Njezin projekt Ramona Lisa i ambijentalni album “Drawing the Target Around the Arrow“ poslužili su kao tiha i samozatajna tranzicija pred prvi pravi prvijenac “Pang” (2019.), a posljednji album ”Desire, I Want to Turn Into You” je totalna eksplozija svega što Polachek može i već godinama želi pokazati.
23. Mary Lattimore: Goodbye, Hotel Arkada (Ghostly International)
Umjesto moje neinformativne crtice o albumu pejstati ću isječak iz press objave koja će vas na potpuno krivi način odvesti na pravi put. I to preko Hvara!
For the title and inspiration, Lattimore’s mind returns to the island of Hvar in Croatia, where she first saw those silver ladders at the water’s edge. “There's a big old hotel there called the Hotel Arkada, and you could tell it had been hosting holiday-goers for decades in a great way. I walked around the lobby and the empty ballrooms and it looked like a well-worn, well-loved place. My friend Stacey who lives there told me to ‘say goodbye to Hotel Arkada, it might not be here when you get back’ and I heard soon after that it was actually going to be renovated in a very crisp, modern way.” Lattimore became fixated on the ingredients that make a place special — for Hotel Arkada, the patinaed chandeliers, the patterned bedspreads, the echoes of its intangible charm — and how when those leave this world, as they inevitably always will, it feels important to memorialize them, “to bottle it for a brief second.”
22. Sufjan Stevens: Javelin (Asthmatic Kitty)
Postoje savršeni albumi koji nisu za svaku priliku. Patnja je česti katalizator Stevensovih pjesama, ali me “Javelin”, uz sve svoje sunčane uzlete i čak više od “Carrie & Lowell“ (2015.), odnosi na mjesto gdje je Phil Elverum bio na albumu “A Crow Looked at Me” (2017.). Dakako, prilagodba na teške teme uz predivne melodije kod Stevensa prolazi jako brzo i vi se ponovo zaklinjete da slušate njegov najbolji album do sada.
21. Meg Baird: Furling (Drag City)
Na svom petom samostalnom albumu Meg Baird stvara psihodelične svjetove koji daju prednost folku, a u najširem mogućem radijusu obuhvaćaju sve što može podsjetiti na jazz psihodeliju s albuma “Happy Sad” (1969.) Tima Buckleya, jazz folk s albuma “Hejira” od Joni Mitchell (1976.) i možda najviše na sanjivu psihodeliju jednih Mazzy Star.
20 . Roj osa: Azbestni krovovi (Kopaton Records)
Iako su braća Alen i Nenad Sinkauz već odavno sveprisutni na eksperimentalnoj regionalnoj sceni, njihov novi album “Azbestni krovovi” je najpristupačnije izdanje do danas. U ovom im se projektu ponovo pridružio bubnjar Marco Quarantotto s kojime su kroz raznorazne bendove svirali još od srednjoškolskih dana, a koji je ovaj album ispunio s gomilom skrivenih detalja koji se polagano otkrivaju kroz svako novo slušanje. Posljednjih par godina smo navikli da kompozicije braće Sinkauz budu podloge filmovima, instalacijama, predstavama… ali “Azbestni krovovi” svojim tjeskobnim i nervoznim šuljanjem kroz mrak i maglu lamentiraju zaokruženu albumsku priču.
19. Ryuichi Sakamoto: 12 (Milan)
Objavljen početkom prošle godine, dva mjeseca prije Sakamotove smrti od raka, album “12” skladateljevo je suočavanje s vlastitom smrtnošću uz minimalizam ambijentalnih i klasičnih kompozicija. Turobne, nježne i melankolične, njegove posljednje kompozicije kao da namjerno uvode spokoj koji siptično prekida otežano disanje skladatelja zabilježeno na nekoliko mjesta kroz album.
18. Yo La Tengo: This Stupid World (Matador)
Posljednji sedamnaesti album “This Stupid World” me nekako vratio u vrijeme izlaska “And Then Nothing Turned Itself Inside-Out” (2000.) koji je bio moj ulazak u indie vode pa je tako i ostao moj najdraži album ove indie institucije. U kratkom tekstu o njegovoj posljednjoj pjesmi napisao sam sljedeće:
“Miles Away” se smjestila na sam kraj albuma “This Stupid World” i kao da priziva atmosferu s posljednja dva izdanja benda Low. Zato sada pola života stara “Tears Are in Your Eyes” zvuči kao melankolični glazbeni intermezzo iz serije Život na sjeveru, a nova “Miles Away” kao odjavna špica za kraj treće sezone Twin Peaksa. Taman kada mislimo da smo dobili ono što tražimo “the pain creeps in anyhow”. Ali tu smo. Spremni čekati još dvadeset godina da nas Georgia utješi i još jednom pusti živjeti dalje.
17. Blonde Redhead: Sit Down for Dinner (Section1)
Nisam znao da mi treba još jedan album od Blonde Redhead, ali situacija je slična onoj s Yo La Tengo. Kazu Makino, Amedeo i Simone Pace i njihov album “Melody of Certain Damaged Lemons” iz davne 2000. su kao Georgia Hubley, Ira Kaplan i James McNew s njihovim “And Then Nothing Turned Itself Inside-Out” iz iste godine bili moja sigurna ulaznica u neki novi indie svijet, a samim time i slobodan prolaz na Radio Student.
Nakon skoro deset godina pauze dolazi ”Sit Down for Dinner”, njihov najujednačeniji i najpristupačniji album u karijeri, a ja nisam baš siguran je li je sve to samo nostalgija i neko sigurno mjesto s kojeg sam promatrao svijest prije više od pola života. Ili možda samo dugo i pouzdano prijateljstvo u kojem nema skrivanja niti nakon dugih pauza.
16. ANOHNI: My Back Was A Bridge For You To Cross (Secretly Canadian)
Umjesto crtice:
A piece of her art on the inner sleeve of “My Back Was A Bridge For You To Cross” makes it clear: “It’s Time To Feel What’s Really Happening”, implores her unmistakable script. We must face the degradation of the environment and the dignity of its inhabitants. It’s about looking out and seeing these emergencies. But also, looking in. “It means reckoning with our past, our seats of privilege, who we have been, what our bodies are made of, what we have endured, what our ancestors did to others,” she says, “to inhale a longer idea about our relationship to family, homeland and society.”
“We’re in transition now, as a species. we are privileged to sit at this moment where a wall separating us from a more honest reflection of ourselves is crumbling.”
ANOHNI, THE TRUTH-TELLER, Crack Magazine
15. Feist: Multitudes (Polydor Records)
Veliki su razmaci između albuma koje izdaje Leslie Feist. Dovoljno veliki da je lako zaboraviti kako je postepeno skretala sa srednjeg puta i lagano nas dovlačila u svoj pomalo ekscentrični indie folk & pop jarak. Stari hitovi su vječni, ali već nakon “Remindera” krenula je u smjeru zbog kojeg je posljednji “Multitudes” ispao njen najambiciozniji i najeksperimentalniji projekt do sada.
14. Boygenius: the record (Interscope)
Ako se i vama u kuhinji otvorila sedmodnevna crna rupa nakon što je zidni sat ostao bez baterija pustite si “Not Strong Enough” i poradite malo na tom self-hatred while having a God complex problemu, zovite najdraže ljude da vas i oni malo dovedu u red i slušajte “The Record” kao da je jedini važan album godine.
13. Nina Romić: Jezero (Aquarius Records)
Nevjerojatno kako ponovno pronalaženje same sebe može zvučati ovako umirujuće, a istovremeno kao pobjeda. Nina je uvijek ostala vjerna svojoj emociji, bez obzira je li stvarala sama na gitari iz svoje sobe, uz jazz, etno, psihodeliju ili neku drugu pratnju. Prodorna jednostavnost njezinih svjetova isticala se bez obzira na izričaj i trenutnu glazbenu viziju. Nakon skoro 20 godina na “Jezeru” se nalazi svaka Nina do sada, ali ovog puta sva težina emocija dolazi s lakoćom i samopouzdanjem koje smiruje i nadahnjuje.
12. The Necks: Travel (Northern Spy)
Bez solističkih eskapada i improvizacijskih nadmetanja četiri kompozicije vas kroz skoro 80 minuta preuzimaju kao mantre koju možete ponavljati u krug kroz cijeli dan. Bez da vam ikada dosade. Iako oprečnih logika, slojevi koje polagano odmataju članovi dugovječnog australskog eksperimentalnog jazz tria definicija su idealne sinergije.
11. Wye Oak: Every Day Like the Last (Merge)
Posljednji album dvojca kojeg čine Jenn Wasner i Andy Stack kao da je prošao ispod radara. Možda baš zbog toga što se ne radi o klasičnom albumu već o kompilaciji singlova koje su u najvećoj mjeri izbacivali za vrijeme pandemije. Pjesme s “Every Day Like the Last” kao da pričaju o stanjima iz neke sada već zaboravljene i potisnute crne rupe u kojoj smo imali previše vremena za svakodnevnu konfrontaciju sa samima sobom i najdražima.
Outside my window, the silence is loud / I circle above / I can never come down / There is a devil in the one I love / And I can't take it if he won't give it up
10. Klinika Denisa Kataneca: Kao zao kor (Menart)
Prije desetak dana smo dragi frend Tomislav Sporiš i ja imali jednu pripitu raspravu oko ovog albuma. Složili smo se da se radi o najboljem domaćem albumu godine, bez obzira to što smo kroz godinu od domaćih najviše slušali “Poyy” od Antuna. Uz Elliotta Smitha i “Srećka iz zemlje Trećeg svijeta”, “Kao zao kor” je ipak težak album. Ja sam nakon treće pive već bio na temu da me cijela atmosfera albuma podsjeća na Ditch trilogiju Neila Younga ("Time Fades Away", "On The Beach" i “Tonight's The Night” iz prve polovice sedamdesetih). Možda sam malo pretjerao, ali način na koji se emocije prožimaju kroz glas i melodije je gotovo nerazdvojiv, Denis i Klinika su toliko isprepleteni da jednostavno nemate kud pobjeći od bezdana koji je više nego dovoljan da vas proguta u i napokon pretvori u novog obožavatelja.
9. Laurel Halo: Atlas (Awe)
Struja nostalgije i post-nostalgije, stapanje stvarnih i deformiranih sjećanja - sve se nježno povezuje dok slušam ambijentalni kolaž s posljednjeg albuma Laurel Halo. Zbog amorfne logike “Atlasa” lako se prepuštam ideji idealnog i nemogućeg rujanskog odmora u Puli. Dok me obitelj, pas i posao strpljivo čekaju u Zagrebu, ja se svaki dan nakon dužeg spavanja i izležavanja uz knjige i stripove spustim na Lungomare. Bike vezujem na ogradu iznad Tarzanice, a tamo je već Dado s kojim se onda dobacujem vaterpolskom loptom i igram trešete i chi fa meno. Nakon toga odlazim doma gdje iznova gledam treću sezonu Twin Peaksa nakon čega do kasno u noć čitam detaljne analize serije by Karla Lončar.
8. Colapesce Dimartino: Lux Eterna Beach (Numero Uno / Sony Music)
Još uvijek pamtim izdanje Sanremo 1997. i razočaranja kada je odmah nakon prve večeri ispala mlada kantautorica Carmen Consoli koja je nastupila s pjesmom “Confusa e felice”. Uspjeh albuma “Jagged Little Pill” od Alanis Morissette definitivno je utjecao i na Consoli, ali njezina pjesma te godine nije imala čvrstih poveznica s ondašnjom talijanskom pop konfekcijom i klasičnim sanremskim zicerima. Uostalom, te godine pobjedu su odnijeli Jalisse s pjesmom “Fiumi di parole”. Tko je pratio, a možda ovo čita, znat će o čemu pričam. Njezina je pjesma na kraju pronašla put na radio stanicama, a Consoli je postala jedna od ponajboljih kantautorica čiji su se izričaj i zvuk sve više udaljavali od onoga što bi očekivali od izvođača na Sanremu.
Kako je nakon 2015. imala dužu pauzu između albuma svako malo bih provjeravao ima li novosti o novom izdanju pa sam 2020. naletio na njezino gostovanje na pjesmi “Luna araba” sicilijanskog dvojca Colapesce Dimartino u kojem su samostalne karijere ukrstili Lorenzo Urciullo i Antonio Di Martino. 2021. su i oni nastupili na Sanremu s pjesmom “Musica leggerissima” koja je ubrzo postala nacionalni super mega lockdown hit. Uskoro je njihov prvi album “I mortali” postao nešto kao “La voce del Padrone” (1981.) Franca Battiata za 21.stoljeće, kompromis talijanskom popa i indiea.
Prošle godine su ponovo nastupali na Sanremu, a krajem godine izdaju drugi album “Lux Eterna Beach” na kojem odlaze još šire u predstavljanju svih svojih utjecaja, od već spomenutog Battiata preko Battistija iz faze “Anima Latina” (1974.) pa sve do Radioheada i The War on Drugs. U jednoj pjesmi čak koriste gudače na isti način kao što to radi Scott Walker u kultnoj “It's Raining Today”. A tu su još i kritika talijanske desnice, zaboravljena pjesma Ivana Grazianija i tona egzistencijalne nelagode i strahova sada već starih milenijalaca.
Lo sai che mi deprimo / Ma con stile ("Considera")
7. Idem: Poyy (JeboTon / Mudri Brk / Nasty Cut Records)
Antun Aleksa je pred svoju tridesetu snimio međugeneracijski album, pjesme koje nam trebaju u adolescenciji, dvadesetima, tridesetima, četrdesetima. Moj devetogodišnji sin zna sve pjesme! Mislim, drago mi je da ne kuži baš sve riječi i priče s albuma, ali prije par dana sam mu dao toplu preporuku da ovaj album ponovo posluša u svojim ranim dvadesetima. Čisto da bude svjestan kada će odlijepiti u nepovrat pa da se s time lakše miri i bude bolji čovjek.
6. Anti-God Hand: Blight Year (American Dream Records)
Do ovog albuma Anti-God Hand je uglavnom bio samostalni black metal projekt Kanađanina Willa Ballantynea, ali uz pomoć producenta Colina Marstona (Krallice, Indricothere, Gorguts) i bubnjara Grega Foxa (Liturgy, Ben Frost, Colin Stetson) “Blight Year” uz svu silu nakostriješenih riffova, histeričnog vrištanja i mahnite repeticije zvuči kao najpozitivniji Deafheaven uradak na kojem se autor svim snagama želi izvući iz crne jame beznađa i tjeskobe.
5. Steve Gunn, David Moore: Reflections Vol. 1: Let the Moon Be a Planet (Rvng Intl.)
Ambijentalna americana u kojoj se susreću gitarist Steve Gunn i pianist David Moore zvuči kao meditativna i melankolična improvizacija dva stara prijatelja. Idealna zvučna kulisa koja na završetku lošeg dana daje priliku za neku drugu perspektivu.
4. Julie Byrne: The Greater Wings (Ghostly International)
Kada se pjesma “The Greater Wings” pojavila kao drugi najavni singl nisam imao pojma da će se po njoj zvati novi album Julie Byrne niti da je isti odležao duže vrijeme na polici. Nisam ni znao da je 2021. umro njezin glazbeni partner i prijatelj Eric Littmann s kojim je snimila prethodni album “Not Even Happiness” iz 2017. i s kojim je započela snimati treći album 2020. Ispada da je “The Greater Wings” jedna od rijetkih pjesama nastala nakon njegove smrti što zbog direktnih referenci sigurno neće promaknuti onima koji su pratili njegovu šaroliku diskografiju. Nedovršeni album skinut je s police početkom 2022., a producent Alex Somers, poznat po suradnjama s Sigur Rós i Juliannom Barwick, je i sam posvjedočio “It was a really charged experience. Every single day, at least one person was in tears.” (How Julie Byrne’s Astral Folk Music Took Flight; nytimes.com)
Usprkos žalovanju za prijateljem, ova pjesma i ostatak albuma ne bave se tugom i nostalgijom, već prizivaju žive slike prijateljske sinergije prenesene u glazbu i riječi.
3. Tomb Mold: The Enduring Spirit (20 Buck Spin)
Nedugo nakon što je krajem ljeta kanadski bend Tomb Mold objavio povratnički album “The Enduring Spirit” njihov basist i gitarist Derrik Vella je za Pitchfork ispričao kako je prvo pandemijsko ljeto proveo trčeći i slušajući brighter death metal albume navodeći “Unquestionable Presence” od Atheist, “Symbolic” od Death i “Traced in Air” od Cynic. Načelno bi već ova informacija bila dovoljna preporuka za preslušavanje svega što će Vella ubuduće snimiti, ali kako sam posljednjih nekoliko godina opsesivno pratio sve što su on i Justinom DeToreom izdali pod imenom Dream Unending očekivao sam da će se dio prozračnih doom & prog melodija preliti i na novi Tomb Mold.
Nije čudno da nakon četverogodišnje stanke povratnički album “The Enduring Spirit” zvuči ekstatično i neuhvatljivo, ali ne njemu je old school death metal preplavljen novim detaljima koji se postepeno otpetljavaju između neuhvatljivih prijelaza. Pomicanje granica se ne dešava samo u perfekcionističkom tehniciranju koje me doslovno progutalo u prvih 25 sekundi uvodne pjesme, već u kontrastima brutalnog i nježnog, zgusnutog i prozračnog, opsesivne patnje i nepokolebljivog duha koji neprestano gura dalje.
2. Kali Malone: Does Spring Hide Its Joy (Ideologic Organ)
Poprilično smušen tekst o ovom albumu snimljenom za vrijeme prvog lockdowna počeo sam pisati još na proljeće prošle godine samo zato što sam bio uvjeren da će mi odmak od tri godine biti dovoljan da uz ovaj trosatni ambijentalni maraton shvatim što se sve zbivalo s mojim mentalnim zdravljem između zagrebačkog potresa i povratka u staru normalnost. Tekst je u šporko nabacan i odmah napušten jer mi je očito trebala još jedna godina osvještavanja besmisla kojemu sam silno želio dati neki viši smisao. Objava ipak ide ovaj mjesec pa si mogu dopustiti još jednu ovakvu nedorečenu crticu pri samom vrhu liste.
1. ML Buch: Suntub (15 Love)
Ne znam kada me zadnji put u životu jedan album ovoliko zaintrigirao. Toliko da sam ga osjećao kao glazbenu podlogu koja mi je baš stvarno potrebna. Dok slušam “Suntub” danske kompozitorice i producentice Marie Louise Buch čini se kao da se nikada nije ni desilo. Možda je većina toga do sada bila samo idealizacija osjećaja koji nisu bili moji. Pretjerujem, ali ispada da su primordijalni egzistencijalni utisci koje je uglazbila ML Buch upravo ono što mi je trebalo u 42. godini, onoj s najdužim ljetom u životu, onoj koju ću pamtiti po beskonačnih razgovorima sa sinom na našim putovanjima prema školi i izvanškolskih aktivnostima, ali i po najdužim šetnjama sa psom Kokom.
Ivna Franić je za Kulturpunkt napisala kako album “spaja utjecaje koji se protežu od radijskog (soft) rocka sedamdesetih i osamdesetih, preko alternativnog rocka devedesetih, skroz do odraza svega toga u hipnagogičkom popu proteklog decenija. To što sve skupa rezultira albumom koji zvuči svježe u kontekstu suvremene nezavisne glazbe možda djeluje paradoksalno, no ML Buch je začinila Suntub dovoljnom količinom glazbenih i produkcijskih začkoljica da ispod generalno familijarnog ugođaja albuma neprestano bubre elementi začudnosti.”
Čim napišem i objavim dužu formu za “Does Spring Hide Its Joy” od Kali Malone bacam se na jednu srednju formu za “Suntub”. Godina je tek počela…
Tidal playlista + bonus ambient++ playlista
Spotify playlista + bonus ambient++ playlista