Tomb Mold: "Will Of Whispers" (2023)
Kozmički death metal kao madeleine kolačić
Iako sam početkom devedesetih odrastao u kvartu iz čijih je garaža često prodiralo death metal growlanje, moji prva osnovnoškolska metalska iskustva označili su uobičajeni heavy i prog bendovi. Izleti u death metal uvijek su bili kratki i pomalo trapavi (nasumične akvizicije slabijih albuma sada već kultnih bendova), ali jedan se kvartovski izlet sredinom devedesetih ipak pokazao presudan za buduće povratke žanru i odvažnija rovanja po podžanrovskim ladicama. Pa čak i za vrijeme nultih kada sam samouvjereno jahao stazama američke kozmičke glazbe i post-rocka.
Znajući da nemam afiniteta prema ekstremnim formama metala, stariji kvartovski diler nove glazbe pustio mi je prvijenac floridskog prog & tech death metal benda Cynic. U prvom je planu umjesto growlanja bio androidni glas Paula Masvidala provučen kroz vokoder, a pulsiranje prog-jazz-fusion basa Seana Malonea i poliritmičko nadlijetanje povećeg seta bubnjeva Seana Reinerta zvučali su kao metal koji je garažu zamijenio hinduističkim hramom. Njihov album “Focus” sniman je u legendarnom Morrisound studiju pod produkcijskom palicom Scotta Burnsa koji je već odradio albume od Deicide, Suffocation, Cannibal Corpse, Obituary… ali i ostala tri benda iz progresivne death metal velike četvorke - Death, Pestilence i Atheist. Zapravo je “Focus” bez obzira na studio, producenta i scena iz kojeg je proizašao bio totalna anomalija. Možda mu je jedini srodniji album bio “Human” što nije bilo iznenađenje nakon što je Chuck Schuldiner za snimanje tog albuma angažirao baš Masvidala i Reinerta.
Sjećam se da sam tada po prvi put bio zaintrigiran death metalom. Njima je nakon toga trebalo još 14 godina da snime drugi album “Traced in Air”, a meni dvadesetak da se skroz prepustim žanru.
Nedugo nakon što je krajem ljeta kanadski bend Tomb Mold objavio povratnički album “The Enduring Spirit” njihov basist i gitarist Derrik Vella je za Pitchfork ispričao kako je prvo pandemijsko ljeto proveo trčeći i slušajući brighter death metal albume navodeći “Unquestionable Presence” od Atheist, “Symbolic” od Death i “Traced in Air” od Cynic. Načelno bi već ova informacija bila dovoljna preporuka za preslušavanje svega što će Vella ubuduće snimiti, ali kako sam posljednjih nekoliko godina opsesivno pratio sve što su on i Justinom DeToreom izdali pod imenom Dream Unending očekivao sam da će se dio prozračnih doom & prog melodija preliti i na novi Tomb Mold.
Nije čudno da nakon četverogodišnje stanke povratnički album “The Enduring Spirit” zvuči ekstatično i neuhvatljivo, ali ne njemu je old school death metal preplavljen novim detaljima koji se postepeno otpetljavaju između neuhvatljivih prijelaza. Pomicanje granica se ne dešava samo u perfekcionističkom tehniciranju koje me doslovno progutalo u prvih 25 sekundi prve pjesme, već u kontrastima brutalnog i nježnog, zgusnutog i prozračnog, opsesivne patnje i nepokolebljivog duha koji neprestano gura dalje.
Sve ove suprotnosti najbolje se isprepliću u “Will Of Whispers” koja me odmah vratila u sobu starijeg kvartovskog kužera i u onaj trenutak kada sam prvi put čuo Cynic. Toliko intenzivno da sam praktički mogao ponovo rekonstruirati cijelu seansu i opčinjenost neobičnom novinom koja je prodirala iz zvučnika.
Ne znam jesam li u posljednjih godinu dana ili ikada prije toliko puta slušao jednu death metal pjesmu. “Will Of Whispers” se tako našla uz rame opsesivno preslušavanih “Not Strong Enough” od Boygenius, “ŠtetaŠtetaŠteta” od Antuna, “The Greater Wings” od Julie Byrne i “Welcome to My Island” od Caroline Polachek.
Nedavno sam naletio na video sa snimanja albuma “The Enduring Spirit” gdje se odmah a početku vidi kako na zidu iza benda visi zastava s naslovnicom sudbonosnog albuma s početka priče.
Moja 20 Buck Spin Records selekcija iz 2023.
Dream Unending & Worm: Starpath
Lunar Chamber: Shambhallic Vibrations
Ulthar: Helionomicon
Ulthar: Anthronomicon